Razgovor: dipl. ing. Ivica Mandić, glavni tehnolog na Ergeli Đakovo

 Slavoncima je konj bio kao član obitelji

 Broj kvalitetnih konja koji su pod selekcijom iz godine u godinu sve je veći i to su dobri pokazatelji da su konji našli svoju upotrebnu vrijednost među narodom, što je najbolje jamstvo da će konjogojstvo opstati- naglasio je Ivica Mandić

ZELČIN – Posljednjih godina sve se više ljudi odlučuje za uzgoj konja, tako da ova djelatnost ponovno dobiva značaj koji je izgubila krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u eri mehanizacije slavonskog sela. Sve većem interesu za uzgoj konja raduju se svi ljubitelji ove plemenite životinje, a posebice stručnjaci, među kojima je i dipl. ing. Ivica Mandić, glavni tehnolog na državnoj Ergeli Đakovo koji je godinama bio na čelu ove institucije. Njegovo sudjelovanje na nedavno održanom Seminaru o uzgoju konja u Zelčinu iskoristili smo za i kraći razgovor, na njemu najdražu temu, uzgoj konja lipicanaca. 

Kada se prvi puta spominje lipicanac kao pasmina?

-Lipicanac je nastao 1551. godine na ergeli Lipica u današnjoj Sloveniji, a koja je nekada bila u sastavu Habsburške monarhije. Obično se za lipicance kaže da su to austro-ugarski konji, no to nije točno jer, kao što rekoh, lipicanac je konj Habsburške monarhije. Uzgoj konja lipicanaca u Hrvatskoj bio je vrlo značajan i u velikoj mjeri je utjecao na uzgoj u  drugim europskim državama. Hrvatska može s punim pravom baštiniti uzgoj konja lipicanaca. Za to je u velikoj mjeri zaslužan biskup Josip Juraj Strossmayer koji je ugradio temelje đakovačke ergele. Bio je 55 godina na čelu bogate biskupije, a imao je viziju i osjećaj za napredak. U Hrvatskoj je u prošlosti bilo puno lipicanskih ergela, danas je ostala samo jedna velika i to državna ergela Đakovo, a postoje i još nekoliko manjih u privatnom vlasništvu. Lipicanca se doživljava kao dunavsko-alpsku pasminu i on je doista najprisutniji upravo na tim prostorima, no ima ih i na području Sjeverne Amerike, Afrike i Australije. Mnogi od tih lipicanaca potječu upravo s đakovačke ergele.

Što je po Vašem mišljenju najviše pridonijelo da je broj kvalitetnih konja u Hrvatskoj posljednjih godina u porastu?

-Točno je da se broj kvalitetnih konja iz godine u godinu povećava i to znači da su  konji našli svoju upotrebnu vrijednost u narodu. Konj bez svoje upotrebne vrijednosti da li kroz konjički sport, očuvanje tradicije, turizam ili rekreaciju i slično, onda njegovog mjesta nema. No, u svim ovim segmentima, a i mnogim drugima konj ima svoje mjesto, a to je jamstvo da će on sigurno preživjeti i opstati na ovim prostorima. Ovo su sve pretpostavke na kojima se temeljilo konjogojstvo razvijenih zemalja.

Po čemu se lipicanska pasmina razlikuje od drugih pasmina konja?

-Prije svega zbog inteligencije. Naime, lipicanci su daleko najinteligentniji konji koji brzo uče. Dobre su čudi s malim zahtjevima za hranom  i jako su privrženi svom vlasniku. Upravo zbog te svoje osobine, omiljeni su među uzgajivačima

Zašto je od svih pasmina konja u Slavoniji i Baranji najviše je lipicanaca?

-To je prije svega zbog povijesnih pretpostavki jer na području Slavonije i Baranje bio je velik broj toplokrvnih ergela u kojima je najviše bio zastupljen upravo konj lipicanac. Taj je konj po svojim karakteristikama pogodio teperament, mentalitet i potrebu Slavonca. Oni su se nekako najbolje našli i najbolje osjetili jedan drugog. Zato je ta ljubav i veza neraskidiva, jer Slavonac je lipicancu omogućio utočište, zadovoljstvo i brzo učenje, a konj je našem čovjeku bio od velike pomoći u poljoprivrednim i drugim radovima, ali i isto tako i za razonodu i očuvanje tradicije. Slavoncu je konj godinama bio kao član obitelji i on ga je ka takvog i tretirao. Ja se još i danas sjećam kako je moj otac kad bi se vratio s nekog puta prvo otišao u staju i provjerio konje, a tek onda obišao ukućane. To je najbolji dokaz te povezanosti Slavonaca i konja. Naravno, do toga je došlo prije svega što je konj stoljećima bio nezamjenjiva pomoć ljudima u mnogim poslovima.

Po Vašem mišljenju kakva je budućnost konja u suvremenom društvo koje je više okrenuto sve naprednijoj tehnologiji?

-Posljednjih tridesetak godina konj se koristi isključivo u sportske svrhe, odnosno u konjičkom sportu. Međutim, unazad nekoliko godina konj je sve prisutniji u očuvanju tradicijskih običaja i nekim turističkim projektima i upravo u tim segmentima ima još puno mogućnosti za korištenje konja. Primjerice, osim, sada već poznate slavonske zaprege koje se može vidjeti na brojnim kulturno-zabavnim manifestacijama diljem Slavonije, zaprege se sve češće koriste i na svadbama. Gotovo svaki grad i veće mjesto u Slavoniji ima neku svoju priču iz prošlosti koja se može ponovno aktualizirati i kroz prikaz koristiti u turističke svrhe. Poznato je da su valpovački vlastelini imali velik broj rasnih konja, jedno vrijeme imali su i nadaleko poznatu pastuharnu. Neki od tih pastuha završili su i na đakovačkoj ergeli. Isto tako, poznato je da su valpovački vlastelini nedjeljom popodne organizirali promenadnu vožnju kočijama po Valpovu. Uz dobru volju i malo truda i sada bi se mogla organizirati takva vožnja kočijama. Bila bi to prvoklasna turistička atrakcija u kojoj bi konji imali svoju svrhu, a grad Valpovo bi uvelike obogatio svoju turističku ponudu.